Cropain Info

_UVOD

Dobar dan ja sam Robin Ivetić i ja sam gay, dobro nisam, ali za početak priče nije loš uvod. Ovo sam prisiljen pisati na papiru zbog “satelita”, koji mi ne daju opciju pisanja u wordu ili libreoffice (writer), sa svim onim lijepim opcijama, mijenjanja fontova, setupa poglavlja, zaglavlja, itd. ono prije “satelit” je naravno zajeb, ali polako doći ćemo do cilja , samo ako ostanete uz mene još neko vrijeme. Na ovaj potez sam bio prisiljen, jer mi je život u lijepoj našoj iz dana u dan sve “bolji”, naravno ovo je ironično, sve gori, a razlog je samo jedna privatna mala osveta. No krenimo iz početka. Negdje krajem 1998 g. upoznao sam svoju bivšu ne-vjenčanu suprugu sa kojom imam sina, koji mi je rođen otprilike 2 g. nakon što smo se upoznali. Na Božić 2000 g. u žestokoj obiteljskoj svađi gdje je bilo svega, od bacanja tanjura, jela, itd. nanio sam joj “teške tjelesne ozljede”, tako stoji u policijskom zapisniku. Samo jedan suhoparni statistički podatak koji će meni obilježiti slijedećih desetak godina života moje prošlosti, gledano iz današnje perspektive, vjerojatno isto tako bližu i dalju budućnost. Naravno sam čin je ne-slavan podatak i stvarno nisam htio da se to dogodi, ali sam jedina prosječna hrvatska pička koja zbog toga mora plaćati i plača svaki dan, “visa vi” službenih institucija.

^*

Mi kao par smo se nakon toga službeno i neslužbeno  sastajali i rastavljali još nekoliko puta, ne želim ulaziti u detalje, jer zbog te osobe ne pišem ovu priču, koja će nadam se prerasti u blog. Moji problemi su počeli negdje 2006 g. , kada sam zaprimljen u psihijatrijsku ustanovu, na rebro, točno 3 puta (kontrole rebro), od 2006-2007 g. Sva 3 puta sam došao osobno na prijavu (check point). Službena dijagnoza “suma suma rum” sva moja 3 odlaska sa rebra tj. otpusna pisma je paranoična shizofrenija, tako jedna krasna službena dijagnoza F20, F21, F22, F23, iza koje se skriva hrpa sranja i govana koje su smislili kako bi rekao Milan M. “ljudi samo pre par godina za nas”. Razlog zašto sam došao na rebro je strah da će me netko ubiti, ozlijediti, da me ljudi prate, da imam glasove u glavi. Odlazak u psihijtarijsku ustanovu naravno ima i onaj neslužbeni dio, osoba gubi kredibilitet, nije više uračunljiv, ma pustite ga neka priča svoje, gubitak prijatelja iz bližeg ili daljeg kruga poznanstva. Zbog toga sam izgubio nekoliko dobrih poslova u svojoj poslovnoj karijeri, kao i svoju veliku ljubav, za koju sam u to vrijeme mislio da je to ona prava (istina je da sam to izgubio puno prije), a sada idemo probati okrenuti na onu neslužbenu stranu iza koje se u stvari valja istina. Sorry ovo je moja priča i vjerojatno je subjektivna, ali platite si sami svoj web hosting, uvijek imate mogućnost postanja na ovoj stranici.

Idemo malo zakopati ispod površine u prošlost, negdje 2001 g. (1 g. nakon obiteljskog nasilja) sa jednom meni dragom osobom u društvu, dogodio se jedan bizaran čin. Sjedeći na “cugi” ona mi je krenula pričati o nekome čovjeku par stolova dalje, kako je on strašan gangster, a meni se pila samo jebe-na cuga. Kratko nakon toga događaja sjeli smo u auto i nakon 200 m sam osjetio jedan jebe-no dobar strah, od kojega nisam mogao doslovce voziti, te sam panično skrenuo sa ceste, jer sam se tresao od straha. Sam čin sam u to vrijeme brzo zaboravio, te više nisam obraćao pažnju na isti. Zapamtite taj “jebe-no dobar strah”, jedan od mnogih od 2006 g. u mome životu. Slušajući prije par godina na radio stanici, kako je rješavanje ljudi u psihijatrijsku ustanovu , u stvari “siva zona” kod nas, ali i šire međunarodne priče. Nećemo ovdje spominjati imena, ali u lijepoj našoj mi padaju na pamet 2-3 službena događaja koja su se povlačila po novinama, a meni u glavi ide misao, “pogledaj prvo sebe”, hehehe, o tome ćemo nešto kasnije. Na žalost totalni sam anonimus, ali ovo mi je jedini način da ispričam svoju stranu priče, jer nemam nikoga, da te sasluša, od onih ljudi tzv “opinion makera”, koji bi objavili ono šta ti imaš za ispričati, a mislim da to u stvari vrijedi nešto, pa sam si morao platiti i jebe-ni web hosting.

Svaki puta nakon izlaska iz iz psihijatrijske ustanove bio sam nagrađen sa medikamentima, koji su od mene napravili osobu koja živi, ali to nisi ti, jednostavno nisi svoj, funkcioniraš na način da ti se život svodi na sjedenje ispred monitora, bez osjećaja, ništa, možda najbolji opis na EKG-u, ravna crta i pogađate, ili da se sam pohvalim, guess what, ja sam i dalje imao glasove u glavi, ne toliko koliko sada, ali to je zato jer više ne uzimam medikamente, hehehe, ali sam barem onaj dio, idemo biti sarkastični i cinični, onaj mali dio mozga u glavi cca 30%, još uvijek svoj, Robin fucking Ivetić.

Razdoblje tamnice i osame u mome životu pod lijekovima trajao je 5-6 g. U to vrijeme sam trošio kutiju cigareta na dan i buljio u monitor 15 h na dan. Lavinu događaja znali bi pokrenuti, moji pokušaji da se maknem sa medikamenata, postepeno ili naglo (kako am-eri to vole reći kao cold turkey). čini mi se da je bilo 2- 3 pokušaja micanja sa lijekova, kada su mi se počele događati čudne stvari, kao nasumce bolovi, doslovce literarno po cijelome tijelu, pa sam imao i fazu kada sam potrošio hrpu novaca na pretrage, koje su naravno bile negativne na sve. Kao rezultat svega, nešto dobro se izrodilo u svemu tome, kao rekreativno bavljenje sportom, maknuo sam se od cigareta, negdje 2013 g sam se skroz maknuo od lijekova i pogađate ponovo, jebote otvorila se cijela pandorina kutija euforija i govana, koje mi se događaju po tijelu randomično na dnevnoj bazi. Ovo prije moramo upotpuniti sa još jednom informacijom, kada sam na netu saznao da se identična govna događaju ne samo meni, nego cijeloj hrpi ljudi, koji imaju identične simptome kao i ja i moramo iskreno, koji su bili ili mozda “NE” još u psihijatrisjkoj ustanovi. Tu je puklo u meni, jer se ne mogu događati tebi sve identične “euforije”, kao i drugima, to ne može biti problem u tebi onda čovječe, to je kao da smo svi u nekoj sekti, gdje ljude pokreće ista ideja, ili kao da sam jedan od fanatičnih fanova nekog banda (groupi), koje drži ista fanatičnost, fuck that, to jednostavno nije istina hehehe, ali opet ostavimo malu šansu, da sam se htio poistovijetiti sa nekima. Maknuvši se sa lijekova i upoznavši materiju, kao što sam rekao prije, počele su se događati čudne stvari, kao što je, hmmm, možda da krenemo šta me ne jebe po cijelome tijelu, ali idemo uhvatiti početak. Na dnevnoj bazi nema spavanja, imaš bolove nasumce po cijelome tijelu i da jebe-na glava je primarni interes “tvojih prijatelja”. Probati ću da ne ulazim u tehničke detalje, ali ponekad ću zastraniti, neću se prtljati u detalje oko fizike, ili posebno jednoga dijela iz područja fizike, ali ću vjerojatno zastraniti u informatiku. tj. područja kojim se bavim sada već jedno 16g. Znam samo da me iz fizike “jebu jebe-ni” Hertzi, koji opet jebu moj herc hehehe.